Kofer na dohvat ruke kao simbol traganja ili karakterna osobina bežanja. Punim ga pa praznim, podizem pa spustam, sebe u njega pažljivo pakujem: red duše, red sećanja, red drage žene, neke burne noći, neke naše pesme, poneki poklon, zalutali list iz parka i pomalo guzvave kosulje. Redjam sve uz nespokoj i nervozu, u glavi odzvanjaju pitanja: zar opet? Pa dokle ovako? Jel dosta namernog bežanja i očajnih pokusaja vracanja? Zatvaram rajfeslus, kofer je spreman ali ja više nisam… i nikada neću biti
Kratke price o životu, emigraciji, pronalaženju sebe, borbi, bezanju, povratku, želji, ljubavi, vrednostima, Srbiji, Americi i svemu izmedju.
Постави коментар